Hvala za trenutak
Nekako beziz od sebe,
od nas, i to mi se svidja.
Nerviras me.
Zasto uvek mora po tvome?
Jel moramo uvek da se igramo?
Koliko puta sam ti rekao da to ne volim?
A onda uradis nesto sto si prosto ti,
Pa postajes neko drugi.
Pocela si da uzimas moje vreme,
a to nisam hteo,
ali sam nehoteci prihteo.
Shvatanje razumevanja u trenutku.
Samo je to i bitno.
A sta bi ostalo i bilo bitno,
Zar ne?
A mozda cemo uporedjivati maske u prolazu.
Ko zna?
Posmatracemo neke ljude tamo.
Otici.
Zaboraviti.
Srecan put!
Zamisli sreca u trenutku,
Kakvi I jesmo.
Goli.
Sami.
Ma ne moras mi ni rec reci.
Ne zelim to ni da cujem.
Hocu sam pogled, dva. Mozda
Osmeh ili smesak.
Pa da krenemo.
Trenutak.
Ostanes kratko.
I onda cu ti se javiti
Za par nedelja, dana, nekad
Mesec, dva.
Ali ti tako hoces,
Ja drugacije ne umem.
Kakvu predstavu veceras gledamo.
Ne znam.
Hocemo li?
Jesi li se nasminkala?
Da, hvala.
Bilo je lepo veceras.
Nema na cemu.
Vidimo se.
Svrati na kafu.
Naravno.
Javi se, ako ti nesto zatreba.
Naravno. Vidimo se.
Prolivena kafa,
Losa vecera,
Ostaci duvana.
meni je zivot potpuno jednostavna misao.
Tebi je san pretvoren u tvoje.
Kako ? ne umem.
Sto da ne?
Mozda i nisam umeo drugacije.
Samo da zaustavim vreme na kratko.
Sto da ne?
Bas bi bilo nekako tako.
Samo vreme.
Koga nema.
Ostajemo.
I mahnimo, na kratko.