Iris
Bio jednom jedan cvet, beli cvet. U pocetku, bio je tako malen, tako nezan. Tako, kada bi dunuo vetar, covek bi se mogao uplasiti da ce se mozda otkinuti. Tanke, najtanje listove i gotovo providne imao je taj beli cvet. I tek jedva par latica… Dosla je zima. Cvetic se sakrio duboko u vlaznu zemlju I tu dugo sanjao. Sanjao je one lepe,najlepse snove, ali I one ruzne, one koji plase, one koji su tuzni. Cvetic je tako dugo snio najraznovrsnije sne. Cvetic, mali beli cvetic,na prolece se probudio. Imao je par latica vise I pomalo se zarumeneo. Dugo je sanjao I pozeleo da snovi postanu stvarnost. Rastao je taj beli cvetak. Nebo, plavo bio je njegov cilj. Mnogima se dopao ovaj lepi cvet. Zastali bi tako nekad i uzivali u njegovom mirisu. Bio je cvetic sve visi i sve bujniji, ali nije bio srecan. .. Doslo je leto. Jednog dana cvetic dotakne najlepsu, najcrveniju ruzu I ubode se. Opet je bio tuzan. Ruza mu rece:”Evo, grlicemo se mirisima.“ I cvetic je napokon bio srecan. Dosla je jesen. Puno kise je padalo na to cvece, na jedan beli cvetak, jednu crvenu ruzu i jedan najlepsi zuti maslacak. O da, i maslacak je bio tu sa njima, jos od leta. Puno kise padalo je na njih. Beli cvet, previse je kise popio i pao na zemlju. Dugo je lezao tu tako usnio. Svi su se pitali gde je otisao mali beli cvet. Zvali su ga. Odgovora nije bilo. Pevali su mu, ali cvet kao da nije cuo muziku. Igrali su mu, a cvet je i dalje spavao. Naposletku, dosla je zima i svi ostavise tako cvetak da lezi i uvukose se u mokru zemlju. Bila je to hladna zima, mozda najhladnija u poslednjih deset godina. Napadalo je puno snega i sve je prekrilo beli cvet. Opet, doslo je prolece. Ruza i maslacak se probudise i ne ugledase beli cvetak. Tu je stajao jedan najbujniji, najplavlji cvet sa najtamnijim listovim. Plavi cvet im se osmehne I rece:”Nedostajali ste mi.“Ruza i maslacak se zacudise, ali su ignorisali. I plavi cvet je bio tuzan. Zvao je I ostalo cvece. Niko se nije odazivao. Napokon, kada je doslo leto, i kada su se mirisi najbolje mogli osetiti, ruza i maslacak prepoznase svoj beli cvet i zagrlise ga mirisima. I nekada beli, sada plavi cvet, opet je bio srecan. Tako su oni do sredine jeseni pevali, igrali I pricali najdivnije price. Ali, plavi cvet shvati da jos uvek nije potpuno srecan. Nebo je bio njegov cilj, jos odavno, kada je jos bio beo. Ali, korenje je bilo suvise jako. Cvet bese sve duzi i lepsi, a sve vise prikovan za zemlju. Dosla je zima i prosla i opet dodje prolece.Cvet je i dalje bio tuzan.Jednog dana, napokon, pade mu na pamet:“Mogao bih sebi da stvorim krila i da poletim.“Prolecni dani su prolazili i prolazili. Plavi cvet nije govorio, samo je mislio, sanjao i puno radio na sebi. Svi su se brinuli za njega. Ali cvet nije odustajao. Jednog dana, tri dana pre pocetka leta, cvet dobi krila I poleti. Ruza I maslacak zapljeskase. Cvet im rece:”Vraticu se po vas kad I vi dobijete krila, da zajedno letimo.“ I upiti se gore, u visine.