Prah
Besciljna lutanja u ogledalima potpuno savladive
neiskrenosti. Beg od prepira, aludirajući samo na uspeh. Znam da umem, unesem
li samo malo začina svesti... i gotovo, ne morate čak ni puter dodavati. Isprekidana lutanja za parčetom slobodne
iskrenosti, trčanje u mraku. Ugašena šibica pored parfema, kojim nestajem
skladno postavljaju pitanje “ Koliko se ovde zadržavamo?” Bačene igre bez cilja
propuštaju neprekidnom svežinom šarenog.Pepeljara od plastelina se sakrila u
spokoj nedovršene pozornice. Uvek smo
sami. Prepiraćemo se negde gde niko ne
ume da gleda, ustati I otići. Zastaću, jednom, a možda I odem. Kako ostati, ako
nikad nisi tu? Izlomljeni staklići onoga što je moglo, a nije ni trebalo. Jedanaesta pakla cigareta pobacana u svest
pored ostataka obojenih maski ulazi u pretres sećanja. Poigrava se slatko I
spokojno. Topi se kao čokoladna kutija, koja je jednom bila početak igre. Krema neizostavnih potreba već duže
vreme stoji pored novih, možda I
potrebnih sitnica. I ipak ću otići. “Stranac”
je dobro, jer koliko lošeg može da bude, ako si prah koji se izliva u
ponoćno ustajanje.