Budjenje
Poslednji kamen koji je zelela da baci, sacuvala je
sakrivajuci se stidjivim spustanjem pogleda od sebe. Nikada je nije ni zanimalo
misljenje drugih, iako je ocajnicki vapila za tim da nikada ne bude osudjena,
sada je shvatila da je svaki ubod nesrece ili osude nanela sama sebi. Uvek je nalazila opravdanje za ono sto oni
kazu, mali, nebitni poluljudi,kako ih je nazivala.
Zagusljiva soba, iako veselo uredjena bila je puna neke teskobe,pored dima,koji
se mogao osetiti jos pre ulaska u njen mali kutak najvecih pobeda i najboljih
trijumfa...osecaala se i ustajalost samoce koju je volela, vec duze
vreme...Mada je nikada nije pridobila u potpunosti, jer se uvek neko nasao tu,
bas kada ne treba, neko ko mozda zna bolje od nje, neko ko bi mogao da je vrati
na put kojim je isla ili usmeri na bolji put.
A niko nije ni pomislio da joj je dobro, bas tu. Obavijena rukama
usamljene sete, koju je kao nekakav zastitni teg nosila citav zivot cinilo ju
je posebnom na neki njen bolesno poguban, istovremeno srecan put kroz dosadasnji
zivot. Ta posebnost cinila ju je drugacijom od polumrtvih, ali mrtvom u odnosu
na zive. Nije zelela da bude Albatros, koga niko ne razume, uvek je bila
neprijatelj ljudi koji su govorili da se posebnost ne ceni, ili da su oni sami
ti posebni ljudi. Da jesu, nikada nikome ne bi ni pokusavali da usade misao da
su drugaciji, savrseniji, bolji. Uvek je ostajala samo malo, poluveselo bice,
ponekad resejano ili tuzno, nekad cak i temperementno, izuzetno jako dete u
telu koje se formira vec u zenu. Zapravo, vise je ostavljaja utisak glupace,
nego tuzne i nesrecne devojcice iz bajke, koja je svoje gradivo naucila u
Diznijevim crtacima. A najvise ju je i ubijala ta rec „glupost“ ili
nekad jos vise „pamet“. Uvek je verovala da to ne postoji, da ljudi ne mogu nikada
da budu sortirani, da ljudi nisu lepi ili ruzni, sposobni ili slabi, glupi ili
pametni...Mislilia je jednostavno da su ljudi ljudi. A upravo ti, koje je
posmatrala citav zivot su je ubedili u suprotno...
Jecala je i grcala kao nikada do sada, nije mogla osetiti nikada takvu nemoc
kao tog trenutka. Kapljice znoja su se slivale, iako je hladnoca toplo prodirala kroz svaku poru
njenog zivog tela. Sve jace se
trudeci da se iskopa, tonula je sve vise, dublje, jace. Tada je tek shvatila
sta znaci “zivo blato” I kako se iscupati iz kandzi ucmalosti. I ispricala mi ovu pricu...
Covek
je srecan onoliko koliko dozvoli sreci da ga zagrli. Voli, onoliko koliko je
sposoban da gleda u pravcu ljudskih zvukova, i onoliko koliko je sposoban da
rasiri ruke onda kada je drugima najpotrebnije. Vidi caroliju onoliko koliko
otvori svoje magijske sposobnosti koje nadilaze svako zivotno,a i smrtno
pravilo. Ljudskost se ogleda upravo u tome koliko smo sopsobni da vidimo iznad,
preko, ispod, dalje od daljine.
Bio je potpuno obican suncan dan, i
cini mi se da sam predosecala nesto lose. Zapravo, bila sam uplasena, a covek
kada je uplasen postaje sebican, nekad cak i samoziv. Strahujuci da me ne
dotaknu svojim macevima, da me ne ogrebu grabuljama surovosti, bezala sam sto
dalje; bezala sam daleko,a nikako nisam mogla da vidim dalje od daljine, i to
me je iplasilo. Izgubila sam se, u sopstvenim mislima sam zalutala, cekajuci da
me neko podigne. Urlik je bio toliko jak, da niko nije moga da cuje, urlik
tisine koja probada. Mada sam i sama protivnik izolacije od sveta i odsustva
bilo koje zelje za zivotom, ja sam nekako lagano usla u taj svet, ususkala se i
vec duze vreme ne mogu da izadjem.
Kao sto rekoh, bio je obican suncan
dan, 24. Avgust, leto, nema obaveza, ja sama. Trcala sam po kisi, spustilo se
nesto sivo nada mnom, pljustalo je. Kapljice osusene ili mozda jos sveze krvi,
ne secam se vise, su vrvele kao bujica iz tamnog oblaka samoce. Znoj je izbijao
neprimetno, ali po malo iritantno. Reci su htele da stvore neku sliku, cudnu,
nedozivljenu, ali se cuo samo snazan urlik tisine koja probada, duboko u samu
srz, pravo u misic koji bi trebalo da pulsira, ali je suvise lenj da bi se
pokrenuo. Bolelo je, jako, tih par sekundi...? sati? Dana? Meseci? Godina?
Vecnost? Svakako, nagrizalo je sve dublje, zapravo onako polako neprimetno,
iznutra, sireci se kao epidemija. I ne znam sta mi bi tog dana, neko me je
osamario. U bunilu sam samo pokusala da se vratim epidimeji, ali neko me je
opet osamario, jos jace. Eee, tada sam se vec naljutila. Zapravo, prvi samar
bio je nocu, mesecina je treperila nekim cudnim sjajem. Nikada jos nisam videla
takvu bljestavost obicnog hladnog grumena peska. Aaa, jesam li rekla da je
kisilo? Ne, grmelo je. I bilo je suncano i toplo. Jos jedan samar. Sada
zaista ne mogu vise! Ko to radi?! Vec sam sada na ivici besa. Ne moze tako. Ne
vidim, ne cujem, ali zato dobro osecam udarac! Kakva je to igra? Nije fair
play. Ajde, ajde, pokazi se! Baam!!! Jos jedan samar.
Jesam li vec rekla da covek ne moze
osetiti caroliju, ako ne dozvoli da iz njega izadju magijske sposobnosti. Sposobnosti
da vidi dalje od daljine?
- I od tog dana nikada se vise nisam vratila zaraznim stanovnicima, koji brzo
sire epidemiju satkanu od destruktivne srece koja se hrani slabicima.